Petra. wrote on 18.03.2013 at 15:01:05:



yep, še na dol gremo..

in stvar , ki najbolj demoralizira stanje je ta, da ni nekega upanja, neke rešitve k bi bila :" sam še mau pretrpimo pa bomo čez".
Tut tega ni. Samo še na slabš gre , za prihodnje stanje si pa poglejte Grčijo. npr. 30% ljudi pod pragom revščine.
To nas vse še čaka. In po tem ne bo nič boljš. Še bo šlo na slabš in slabš in slabš.

Prihodnost ni svetla.

Dokler naumo "pogoltnil zdravila", ki ima "zanič okus", ampak nas bo "sčasoma ozdravilo", ne bo nič.

mau si poglejte kaj se na Cipru dogaja.

Uvedl bodo capital controls, da ljudje ne bodo mogl svojga dnarja na hitr vn potegnt. Kok bodo vzel imetnikom računa še ni jasno.


Na slovenski televiziji sem vidu vsaj 5 strokovnih pajacov k pravjo da se to Sloveniji ne more zgodit.

Ne jim verjet. Oni morjo to govort. Valda navjo rekl, da bi nas mogl skrbet

Za NLB bomo plačal kot davkoplačevalci, zadolžil se bomo, ni pa 2x za rečt da bodo še imetnikom računa vzel 5% / 10 %.

Tko da , ne pravm da se bo to v Sloveniji zgodil, sam pravim da obstaja verjetnost da se bo, sploh če se je to zgodil že prej (Ciper),  zakaj pa ne bi nam istih pogojev dal?

K vsi k mislte da trojke ne bo, praktično upate da boste na lotu zadel sedmico.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=NyNpWUF56sQ#!

če je denar v številkah v računalnikih, je denar tudi v številkah na bančnih karticah, in se izpiše na računu, ki mi ga da prodajalka.
Na živce mi gre, da moram banko zamenjat. Že tko mam komi, zdej pa še te stroški.

TAJNI PLANOVI SVJETSKE BANKE I MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA ( MMF)
mmf
Četiri (4) koraka do pakla

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom Sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke odlučio je 2002. godine, nakon suspenzije zbog prethodno javno izrečenog blagog neslaganja s američkim konceptom globalizacije, progovoriti kako megamoćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond (MMF) u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno uništavaju gospodarsku osnovicu te izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta kojima "pomažu".

Te dvije moćne bankarske institucije zastupaju u svijetu sebične interese američkog novčanog kapitala, a u javnosti se predstavljaju pod privlačnom krinkom kao dobronamjerne ustanove čiji je cilj:

• davanje novčane pomoći (kredita) za otvaranje novih radnih mjesta te
• promicanje gospodarskog napretka u manje razvijenim i nerazvijenim državama u svijetu.

Prema profesoru Stiglitzu njihov perfidno smišljen scenarij je sljedeći:

• prvo se snimi i detaljno analizira gospodarsko i političko stanje svake države-dužnika koja od njih zatraži financijsku pomoć za svoj razvitak ili opstanak;

• nakon toga Svjetska banka vladi dotične zemlje uručuje tipizirani program gospodarske "reforme", koji u zacrtanoj strategiji "pomoći" sadrži četiri obavezna koraka.

mmf1
I. Prvi korak – privatizacija

Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo, telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske kuće itd.).
Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u restrukturiranju gospodarstva.

Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.
"Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara." – kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.

Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa, gospodarstva i građana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po svaku cijenu.

II. Drugi korak – liberalizacija
mmf2
Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg kapitala na "zakonit" način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.
Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom " krug vrućeg novca". Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu " presušiti" za samo nekoliko tjedana, ili nekoliko dana.

Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemlje-dužnika da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći 30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog državnog kapitala.

"Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv." – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.


III. Treći korak – tržišno određivanje cijena

Nakon toga Međunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano > " tržišno određivanje cijena". To je samo uljepšan izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.

Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeđenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.


IV. Četvrti korak – MMF- ov prosvjed
mmf3

Tim prosvjedom je zemlja - žrtva doslovce bačena " na koljena" i "de facto" se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava " vatru" i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli gospodarski " kotao" zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.

Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu je također veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog drastičnog povećanja cijene "vode" nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.

Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.
Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.


Prema mišljenju profesora Stiglitza u planovima MMF-a i Svjetske banke ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

• da se oni donose u tajnosti te da ih uvijek vodi apsolutistička profitna ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikad nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju privredu i demokraciju u zemlji-dužniku koja ih nekritički primjenjuje;

• da, u pravilu, nisu uspješni za zemlju-dužnika!

Postoji li koji svijetli primjer da je neka zemlja-dužnik izbjegla takvu nesretnu sudbinu? "Da – kaže profesor Stiglitz- Bocvana i Somalija!" Kako im je to pošlo za rukom? "Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke da se spakiraju i odu kuć i(Go home !)" – odgovorio je novinarima profesor Stiglitz.
Ako su to moćnim predstavnicima svjetskog kapitala mogle prije nekoliko godina otvoreno reći Bocvana i Somalija, dvije relativno malene ali ponosite afričke države, zar to isto ne bi mogla uraditi već dobrano prezadužena Hrvatska prije nego za to bude (pre)kasno ?

http://www.mladina.si/49653/lidija_gajski__zdravnica_in_avtorica_knjige_zdravila...

prav tetica, da če bi blo samo javno zdravstvo, da bi država pršparala. v sloveniji zadnje čase res drži, sam bog ne daj, da kaj zboliš in odvisn od doktorjev rataš, pol si gotof.

Petra. wrote on 03.04.2013 at 08:42:09:

Mogoče link ?