Bio jedan dječak. U šumi nedaleko njegove kuće bilo je stablo pored kog se igrao i na čijim granama se rado ljuljao.
Stablo ga je gledalo i radovalo se svakom posjetu. Razgovaralo je s njim i uvijek čekalo na njegov dolazak.
Jednog dana dječak stigne tužan. Nije se ljuljao ni igrao. Stablo se zabrine.
Zašto si nesretan? - upita stablo.
Druga djeca imaju bicikl, a ja nemam.. -tuzno odgovori
Stablo se zamisli.
Ja nemam novaca, imam samo grane, lišće i plodove.
Ali.., priđi, popni se na mene i naberi plodova. Onda pođi u grad i tamo ćeš za njih dobiti novac koji trebaš.
Dječak se popne, nabere plodova i ode.
Dugo ga nije bilo…
Kad se poslije dosta godina pojavio stablu grane zadrhtaše od sreće…
Dječače dragi, kako mi je drago što te vidim..
priđi, popni se na moje grane da te vidim,  i ljuljaj se..
Nemam sad vremena za ljuljanje, imam briga, moram za svoju dragu osigurati kuću, da imamo gdje živjeti i djecu rađati.
Neznam kako da dođem do kuće… imaš li ti kuću ?
Nažalost nemam, moja kuća je šuma.
Ali… imam grane, evo, odreži moje grane i načini si kuću.
Dječak učini tako i ode.
Jako ga dugo vremena nije bilo. Stablo je vjerno čekalo na svom mjestu.
Kad se jednog dana pojavio stablo nije znalo što bi od sreće..
Dječače dragi, priđi, popni se na mene da te se nagledam i izljubim…- radovalo se stablo.
Ah, ne mogu, -reče sad odrasli čovjek- obavezno moram vidjeti svijeta… Da bih putovao trebam lađu.., ah, gdje da nađem lađu…
Stablo se zamisli i reče:
Dječače dragi, ja imam deblo, uzmi ga i izradi si lađu koju trebaš.
Nek te nosi po svijetu i budi sretan..
I čovjek uzme motornu pilu, odreže deblo pri samoj zemlji i ode.
Sada ga stvarno dugo nije bilo..
Stablo, sada stari panj, vjerno čekalo je svog druga.
Kada se poslije predugo godina pojavio, tihim je, staračkim glasom izrazilo svoju sreću:
Dječače dragi, dječače dragi…
Nažalost nemam više ništa da ti dam, nema plodova da ubereš, nema debla da se popneš na mene, ni grana da se ljuljaš.
Sada sam samo stari panj..
Sada mi sve to i tako više ne bi koristilo...- bio je odgovor
Nemam zube da grizem plodove
nemam snage da se penjem i ljuljam..
Sad mi samo treba mjesto da sjednem  i da se odmorim...
odmorim…