No Land’s Man - ALEKSANDAR BOŠKOVIĆ - Država nema ni glavu ni srce

RAZGOVOR: ALEKSANDAR BOŠKOVIĆ,
SOCIJALNI ANTROPOLOG, O STRATEGIJI OTPORA NOVIM ELITAMA

Država nema ni glavu ni srce

Država je kao golema hobotnica kojoj će, ako joj odsiječete jedan pipak, izrasti drugi i niste postigli ništa. Elektronička građanska neposlušnost uzima u obzir tu činjenicu, kao i to da se prava vrijednost korporacija krije u protoku informacija, tako da političke ciljeve možete ostvariti napadom na protok informacija
Optužbe za terorizam u slučaju elektroničke građanske neposlušnosti, ne stoje, jer u terorizmu postoji fizičko ozljeđivanje pojedinaca, čega u cyberspaceu nema, a zabranjeni su i tzv. elektronički atentati na pojedince, pa makar to bio sam Bill Gates
S čovjekom koji je u jednom trenutku imao putovnicu jedne države, osobne iskaznice drugih dviju, a živio u četvrtoj, o dosezima građanskog neposluha u virtualnom prostoru, razgovarala je ANDREA RADAK

U Zagrebu je prošlog tjedna predavanje o novim strategijama otpora u digitalnoj eri, koje je osmislila umjetničko-teorijska skupina Critical Art Ensemble (CAE), održao socijalni antropolog Aleksandar Bošković. Njegov izbor tekstova CAE, koje u predgovoru ocjenjuje kao "manifest nade u otporu novim elitama", publicirao je beogradski Centar za savremenu umetnost pod naslovom Digitalni partizani. Bošković trenutačno pregovara oko projekta koji bi okupio svojevrsni ekspertni dream team na istraživanju diskursa o nacionalizmu u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sloveniji. "Zanima me kako se ti diskursi formiraju i predstavljaju u običnim novinskim rubrikama, kao što su mali oglasi, osmrtnice, kultura i slično, čiji bismo sadržaj analizirali. Kada je riječ o tim diskursima, ljudi su uglavnom usmjereni na političare i vrhunske lidere, a ja podržavam tezu nekih svojih prijatelja iz Beograda, prije svega Branimira Stojanovića, koji tvrdi da su ovdašnji veliki nacionalni lideri bili gotovo tigrovi od papira, koji su zapravo narodu dali ono što je sam narod tražio. Ali narod voli zaboravljati, tako da ćete sada u Srbiji teško naći ikoga tko je glasovao za Miloševića, iako je on osvojio većinu glasova na svim izborima", objašnjava Bošković.
U tom smislu Boris Buden piše da je, za razliku od Tita koji je bio očinska figura, Tuđman vladao u figuri božice majke koja ne obuzdava nagonske težnje svojih podanika, nego dopušta njihovo slobodno i nekontrolirano izražavanje. Kakva je situacija bila u Srbiji?

Milošević ostavio prazninu

Krajem osamdesetih pratio sam Miloševićeve istupe u Srbiji i, zanimljivo, on nikada nije bio nacionalist. Naime, ne možete naći ni jednu njegovu izjavu u kojoj bi on o bilo kojem narodu rekao nešto loše. Međutim, Milošević je omogućio da se na neki način, kao u teoriji govornih akata, postavi prazan ekran. Rečenice je ostavio nedovršenima, ljudima je ostavio prostor da izraze svoje najniže, najprimitivnije osjećaje. Da je Milošević 1988. godine rekao da su Albanci grozni i da ih treba pobiti, ljudi bi rekli da nije normalan i da ga treba smijeniti. Međutim, on to nije rekao, nego je ostavio narodu da to kaže, prema onoj — vox populi, vox dei. I ono što je najstrašnije, i na neki način najsmješnije, jest to da je s Miloševićevim odlaskom ostala jedna golema praznina. Tako da u Beogradu ima mnogo ljudi koji su deset godina živjeli od mržnje prema Miloševiću i sada, kada je taj veliki objekt mržnje nestao, definitivno otišao u Haag, neki od njih čak imaju ozbiljnih zdravstvenih problema. Odjednom je nestao taj oslonac u mračnom objektu mržnje i pitanje je kako, nakon desetogodišnje patološke vezanosti za jednu osobu, sada osmisliti vlastiti život.

Koji su, prema vašemu mišljenju, dugoročno najnegativniji učinci nacionalizama na ovim prostorima?
Potpuno moralno uništenje čitavih generacija stanovništva, čitave su generacije izgubile svaku nadu u budućnost. Potpuna besciljnost i beznađe dugoročna je posljedica kojom će se psiholozi i socijalni radnici tek morati pozabaviti. Osim toga, iskidana je komunikacija i trebat će mnogo vremena da se ona pokrpa. To je najmanje primjetno među mladim ljudima, koji su u stanju ostvariti komunikaciju kada se nađu u zajedničkom prostoru, ali generacije rođene pedesetih, šezdesetih i ranih sedamdesetih imaju velikih problema. I tek će ih imati, jer ih čeka součavanje s prošlošću i odgovornošću. Jer, za razliku od kolektivne krivnje koja je besmislica, kolektivna odgovornost nije. Svi lideri na bivšim jugoslavenskim prostorima izabrani su na slobodnim izborima, za te je politike netko glasovao, i ta se činjenica mora uzeti u obzir.
Međutim, jedna je neočekivana posljedica tih događaja: neke ideje, prije svega anarhističke, sve su zanimljivije mladim ljudima. Mladi su vidjeli druge ideologije na djelu i sada se sve više okreću anarhističkim idejama pravde, jednakosti, društvene solidarnosti. Ako se probiju na neke pozicije s kojih će se njihov glas čuti, mogu pridonijeti postepenoj normalizaciji života na ovim prostorima.

Elektronička gerila

Koji su vidovi elektroničke građanske neposlušnosti koju zagovara CAE, te kakav etički kodeks pri tome imaju?
CAE polazi od toga da se centri moći više ne nalaze u ustanovama tako da, primjerice, ni ustavni poredak SAD-a ne bi bio ugrožen kada bi neka luda organizacija zauzela Bijelu kuću. Još sedamdesetih godina velika je ideološka zabluda organizacija poput Crvenih brigada bila ta što su ciljale u "glavu" ili "srce" države, a država nema ni glavu ni srce. Država je kao golema hobotnica kojoj će, ako joj odsiječete jedan pipak, izrasti drugi i niste postigli ništa. Elektronička građanska neposlušnost uzima u obzir tu činjenicu, kao i to da se prava vrijednost korporacija krije u protoku informacija, tako da političke ciljeve možete osvariti napadom na protok informacija. U praksi to već funkcionira kod pljačkaša banaka, što nije baš svijetli primjer. Prije nekoliko godina u Velikoj Britaniji je iznesen podatak da banke godišnje gube deset milijuna funti u elektroničkim krađama o kojima, naravno, ni jedna ne želi obavijestiti svoje štediše.
Što se tiče velikih korporacija koje ostvaruju profit po svaku cijenu, ideja elektroničke građanske neposlušnosti jest da se precizno ide samo na one dijelove korporacija koji nisu bitni za život ljudi. Ako neka korporacija proizvodi, recimo, lijekove protiv raka, ona se ne smije dirati, ma koliku god na tome gomilala dobit. Optužbe za terorizam, koje se pojavljuju u medijima, u ovom slučaju ne stoje jer u terorizmu postoji fizičko ozljeđivanje pojedinaca, čega u cyberspaceu nema.
U strategiji koju propagira CAE napadi na pojedince, makar to bio sam Bill Gates, najstrože su zabranjeni, ne smijete ići na tzv. elektroničke atentate. CAE također inzistira na alijansi, povezivanju ljudi koji slično misle, kao što su ljevičari i hakeri, a koje je do sada izostalo zbog nekomunikativnosti i jednih i drugih. U razvijenim zemljama, gdje veliki broj ljudi koristi digitalnu tehnologiju, ovakvi vidovi otpora mogu biti vrlo produktivni.

Jugoistočni zakoni

Koliko su te nove strategije otpora primjenjive u zemljama jugoistočne Europe, gdje se postojanje klasičnih centara moći isprepleće s prodorom multinacionalnih kompanija?
U jugoistočnoj Europi nisu naročito primjenjive i zbog praktičnih problema: ne znam kako je u Hrvatskoj, ali Srbija je valjda pretposljednja zemlja u Europi, nakon Albanije, po broju računala po stanovniku. Međutim, Internet i digitalni mediji ovdje pružaju nekakvo utočište, bazu gdje se nalaze i komuniciraju ljudi koji se ne slažu s mainstream politikom. Jedno je vrijeme Internet bio jedina komunikacija između Zagreba i Beograda. Kada se, pak, dogodio zločin u Drenici, a većina je stanovništa smatrala da je to izmišljeno, da je riječ o albanskoj propagandi, informacije o tome, prije svega te jezive fotografije, bile su dostupne preko Interneta.
Države na ovim prostorima žele uvesti što veću kontrolu nad digitalnim medijima jer kontrolu nad nedigitalnima uglavnom već imaju. Primjerice, hrvatska je policija konfisciranjem računala hakera iz Zadra prekršila sve moguće hrvatske i europske zakone, a ne možete kršiti zakone vlastite zemlje samo zato što se netko u Washingtonu iznervirao. Naravno da je loše i nepraktično upadati u sigurnosne sustave velikih država i da možete biti kazneno gonjeni u toj državi, ali ako niste prekršili ni jedan hrvatski zakon, ne možete biti gonjeni u Hrvatskoj, niti vam se smije konfiscirati oprema. I u Americi u takvim slučajevima vlasti konfisciraju opremu, što je također kršenje američkih zakona.

Budući da CAE tvrdi da ulice više nisu pravo mjesto za djelotvorno iskazivanje građanske neposlušnosti, kako gledate na antiglobalistički pokret koji se još uvijek valja ulicama Genove ili Seattlea?
Sastanak u Seattleu bio je osuđen na neuspjeh još prije protesta jer su zemlje Trećega svijeta i zemlje u razvoju shvatile da su u toj podjeli izgubile. Demonstracije su pak pokazale da takve sastanke morate održavati u atmosferi policijske države, iza bodljikavih žica i specijalno opremljenih policajaca, što stvara medijski ružnu sliku. Po pitanju koliko su ti prosvjedi stvarno produktivni, bliži sam gledištu CAE, ali razumijem i potrebu ljudi da se glasno izjasne o nečemu, jer u posljednjih deset-dvadeset godina imaju osjećaj da se njihov glas ne čuje.
Zbog toga sam nedavno u Turskoj govorio o fenomenu Le Pen kao o jako pozitivnoj stvari sa stajališta onih koji su na vlasti u zapadnoj Europi. Jer, ako imate likove kao što je Le Pen, postižete alijenaciju ljudi od glasačkog procesa, ljudi ne žele izlaziti na izbore. Sa smanjenjem broja ljudi koji glasuju, vlada postaje manje odgovorna, odnosno ona se formira na osnovi manjine glasačkog tijela i često funkcionira, što Rastko Močnik kaže da se već dogodilo u Sloveniji, preko savjetodavnih tijela koje nitko nije izabrao i nad kojima nitko nema kontrolu. Članovi tih tijela prijatelji su premijera, sjede u sjenci i donose najznačajnije odluke. S te strane fenomeni poput Le Pena koriste učvršćivanju grupacije na vlasti.

Skupi impulsi

Ima li ovakav vid otpora koji zagovara CAE ikakve šanse u zemljama Trećeg svijeta gdje se najjače osjećaju negativne posljedice globalizacije?
Možda taj vid borbe u tim zemljama ne može imati naročiti utjecaj, ali uvijek ostaje mogućnost komunikacije, širenja informacija neugodnih za vladu, kao što je to bio slučaj u Kini ili Indoneziji. Osim toga, posljedice globalizacije osjetit će se i u tzv. Prvom svijetu, koji ovisi o profitu stečenom u Trećem svijetu, pa im nije u interesu da nekoliko milijardi ljudi gladuje. Ne zbog nekih moralnih načela, nego zato što je to loše za biznis. Velike korporacije čak shvaćaju da je neoliberalistička pomama za profitom otišla predaleko, pa tako sada Washington u Brazilu podržava predsjedničkoga kandidata radničke partije. U Brazilu se govorilo da će, kada se neki sektori privatiziraju, doći do konkurencije i da će cijene padati. Tako je privatizirana telefonija i u roku od godine dana impulsi su trostruko — poskupjeli. Bio sam u Brazilu prošle godine i tada su imali najskuplje telefonske impulse na svijetu.
Ali problem s pljačkom, pa tako i onom poreznih obveznika, jest taj da nekoga možete opljačkati samo jednom, poslije mu nemate više što uzeti. Tako je i veliki biznis počeo uviđati da se u nekim stvarima otišlo predaleko i da treba voditi računa o najelementarnijoj socijalnoj pravdi, jer inače može doći do socijalne eksplozije s nepredvidljivim posljedicama.

DIGITALNI PARTIZANI - TKO SU I ŠTO HOĆE

Revolucija nije ostvariva

Critical Art Ensemble, petolist je — Steve Barnes, Dorian Burr, Steve Kurtz, Hope Kurtz, Beverly Schlee — koji istražuje odnos umjetnosti, tehnologije, kritičke teorije i političkog aktivizma. Razmatrajući koncept otpora u digitalnoj eri, CAE predlažu novu strategiju — elektroničku građansku neposlušnost: blokiranje pristupa informacijama najbolji je način utjecaja na neku vojnu, vladinu ili korporacijsku instituciju. Trenutačno su najznačajniji, premda neosviješteni, politički aktivisti djeca — hakeri koji upadaju u sugurnosne sustave. Postojeći rascjep između njih i tradicionalnih političkih aktivista mogao bi biti prevladan u ćelijama organiziranima na anarhističkom i rodnom principu, koje bi brojile četiri do deset članova različitih stručnih znanja: aktivist, teoretičar, umjetnik, haker i odvjetnik činili bi dobru kombinaciju talenata.
Dvoboj s velikim korporacijama oglašavanjem u medijima na duži se rok ne iplati, jer medije kontroliraju centri moći. Revolucija nije ostvariva opcija; autoritarna struktura ne može se razbiti, njoj se jedino može suprotstavljati. "Fundamentalna strategija otpora ostaje ista — zauzeti autoritarna sredstva i okrenuti ih protiv njih samih. Međutim, da bi ova strategija imala nekakvo značenje, otpor se — kao što je to moć već učinila — mora povući s ulica. Cyberspace kao lokacija i aparat za otpor tek treba biti realiziran", zaključuje CAE.

ŽIVOT NA TRI KONTINENTA

No Land’s Man

ALEKSANDAR BOŠKOVIĆ rođen je u Zemunu, studirao u Beogradu, filozofiju magistrirao na sveučilištu Tulane u SAD-u, u Škotskoj doktorirao socijalnu antropologiju. Predavao u Škotskoj, jedan semestar u Beogradu, Brazilu, Sloveniji, sada dvije godine u Južnoafričkoj Republici. Životom na tri kontinenta iz prve ruke upoznao je efekte globalizacije u Trećem svijetu. U jednom trenutku bio je vlasnikom putovnice jedne države (Makedonije), osobnih iskaznica drugih dviju (SR Jugoslavije i Brazila), a živio je u četvrtoj (Južnoafričkoj Republici), te je prigrlio izreku Vuka Ćosića da je No Land’s Man. Globalizacija, multikulturalizam te načini konstrukcije nacionalnih, etničkih, kulturnih i ostalih identiteta trenutačno su mu glavna područja interesa. Autor je nekoliko knjiga.